Priče iz života

Kaže:
Traži se prebivalište za usamljenu rodu koja nije uspela da odleti na jug.

I to se dešava. Da se i rode odrode.
Rodna neravnopravnost!
A možda će ta roda, sada da shvati da u stvari nije ni želela da putuje ove godine i baš joj prija da se smrzava i vucara po ulicama velegrada!?
Da radi nešto što nije radila godinama. Da pije pivo u zadimljenim, skrivenim mestima, sluša neku drugačiju muziku i voli nečije reči.
I oči.
Da se seti šta je nekada volela da radi i da ponovo počne. Novi krug.
Možda se jug više voli kad si daleko od njega?

“Hvala na brizi, ne treba prebivalište!” – jedan golub pismonoša upravo donosi telegram.

Do zaključenja ovog broja nismo uspeli da saznamo šta se dalje dešavalo.
Tako je to sa rodama, čovek nikada nije siguran. 😉

Redakcija Žira

Ova priča je nastala zbog jednog članka iz novina od pre nekoliko godina, koji je glasio upravo ovako:
“Traži se prebivalište za usamljenu rodu koja nije uspela da odleti na jug.”

Moja mama

Prošlo je sedam i po meseci od kada nema moje mame. I tačno godinu dana od poslednjeg posta sa razglednicama kojima smo se obe radovale.
Evo me opet ovde, na kratko. Pokušavam da nastavim dalje.
Mama, sve je za tebe.
Nedostaješ mi, volim te.
< 3
Mama

Razglednice Beograda

Zdravo svima! 🙂

Posle mnogo godina moje razglednice Beograda su ponovo aktuelne i od sledeće nedelje ih možete kupiti i poslati u svet, u jednoj lepoj novoj radnji koja se nalazi na platou Filozofskog fakulteta.
Prepoznaćete je već, ja sam zaboravila da pitam kako se zove. 😀
Lepše su nego ranije, a uskoro će biti i skroz novih motiva.
Da li vam se sviđaju?
Da li volite razglednice (kao ja)?
Zar nije divno kada nekome svojom rukom napišete nešto lepo, odete do pošte, sačekate u redu i pošaljete delić sebe?

 

 

Napitak za zaboravljanje i ključ za ptice

Kraj leta 2018.

Deo prvi

Dugo i pažljivo pripreman napitak za zaboravljanje, iz mraka spravaonice, donet je u drugu prostoriju u kojoj su spavale ptice.
Prošlo je tačno deset godina, pet meseci i nekoliko sati od početka njegove pripreme.
Bez dileme, trebalo je da to bude napitak  bez premca, da dobije najveću ocenu od Belog, zeca, kritičara najvišeg ranga, vlasnika zalagaonice izuma i vrsnog poznavaoca magijskih obreda, čini i napitaka.
I u ovoj priči, Beli, zec je kasnio na teren, dok je uzbuđenje i strah od neizvesnosti preovladavao prostorijom i pretio da ugrozi očekivani pozitivan ishod.
Kraj trećeg dela života jedne najobičnije veverice i početak četvrtog, moraće da sačeka još neko vreme.
Tačnost, ni jednom od ovo dvoje junaka nije bila jača strana, ma koliko dana imali pred sobom; kašnjenje je jedna od mana na kojoj bi u nekom novom razdoblju bilo dobro poraditi.
– Ali avaj! – začu se jedan crveni tramvaj (otkud tramvaj u ovoj priči i ja se pitam?!).
Dok čekamo Belog, razgrnuli smo strepnju na stranu i razmišljamo o jučerašnjem danu.

Sam završetak napitka zahtevao je određene veštine, višegodišnje pripreme, nabavku svih potrepština i saznanja, neka čudna ali i teška duševna stanja, sitnice pored puta, džepove od kaputa..
Pored svega toga i drugih, materijalnih stvari, važnu ulogu su igrali i – dani, čovečja bića, dužina proleća, stepen hladnoće zime, poneko važno ime, otpornost na mračnjake, na kolce i očnjake, na izbegnute zamke za medvede, količina oduvanih maslačaka, na žbunju paran broj rusih svračaka i još toooliiiko toga.
Na samom kraju, pre poslednje dodate kapi formule, jedna sojka je viknula “Eureka!”, nešto malo pre vremena, “Da li znaš šta te čeka?!”, dodala je odmah zatim, dok je, u prolazu, jedan smdljivi Martin dobacio kroz zube – “Šta god da je čeka biće kako bude.”

Stigao je momenat da napitak konačno bude gotov!
Nekome lek, nekome otrov, pokazaće buduće vreme, ali zaborav je sve bliže, uspomene i sećanja sva biće zauvek obrisana – po odlasku stručnjaka Belog, popiće se do poslednje kapi, duša će prestati da vapi i moći će da se nastavi dalje.
“Brzinom od osamsto puševa golaća i carte blanche u ruksagu, krenuti pravo ka severu!” – piše na uputstvu za ‘dan posle’, napravljenog neposredno pre završetka napitka. Da se ne zaboravi.

Ujutru krećemo rano, hvatamo Ekspres za sever i do kraja dana stižemo tamo gde treba.

Nastavak ovog putovanja očekujte sledećeg dana.

https://www.youtube.com/watch?v=MqoANESQ4cQ&index=3&list=PLkvUJjvFCGBr277Zi4FPUtrSobfabjanx&t=295s

239

Kintsugi

Postoje ljudi koji žive pravolinijski.. Postoje i oni drugi –
čas odlete u nebo, čas ih polupane dižeš sa zemlje i lepiš.

Miroslav Antić

 

 

 

 

Kintsugi (金継ぎ, “golden joinery”), also known as Kintsukuroi (金繕い, “golden repair”), is the Japanese art of repairing broken pottery by mending the areas of breakage with lacquer dusted or mixed with powdered gold, silver, or platinum, a method similar to the maki-e technique. As a philosophy, it treats breakage and repair as part of the history of an object, rather than something to disguise.

My dreamers

Moje sanjalice, prijatelji i saradnici, skoro sve igračke koje sam do sada napravila, spakovane su u dvanaest kolaža, da bi sve bile na jednom mestu. Za svaku od njih sam sama crtala kroj (izuzev mog prvog vintidž mede Miloša i konja Zdravka), isprobavala da li je dobar, ako nije, šila ponovo i ponovo.
U svaku je udahnuta onolika količina ljubavi koja joj je potrebna da bi dobila dušu (nešto što industrijske igračke u milionima primeraka ne mogu da imaju, bar ne u ovoj meri).
Sati i dani uloženi u njih, možda se zbog zemlje u kojoj živim, u kojoj se ne ceni, ne vrednuje ručni i autorski rad, materijalno i nisu previše isplatile, ali osmesi i osećanje sreće koju su prouzrokovale bilo kod dece koja su ih dobila ili kod odraslih koji su zaboravili da odrastu, sasvim sigurno, materijalni aspekt stavlja u stranu.
Ubuduće planiram da radim serije mojih Lunija (veverica) koje će, vremenom, proširiti priču i na druga šumska bića, a do tada neke nove igračke pravim samo po porudžbini.
Do sledećeg posta – dream on!
Bu

 

 

 

 

 

Zena koja nije volela kanole

Kao mala, bežala je iz škole.
Odlazila je u park kod Manježa, želela je da upozna glumca iz obližnjeg pozorišta.
Jednom je videla kako izlazi iz zgrade, potrčala je, saplela se, I tačno ispred njega, ona tada pade. Od sramote nije izustila ni reč.
Ubrzo je u novinama saznala da se odselio u Beč.

Dvadeset proleća kasnije, u jednom bistrou, u Italiji, na moru, ugledala je njegovu sliku i pomislila je kako ima novu priliku.
Doći će tu i sledeće veče, sešće u prvi red I počeće.
Pričaće mu o godinama putovanja, sticanju novih saznanja, prevazilaženju strahova iz detinjstva, o bežanju iz besmisla..
Pitaće ga o godinama provedenim u Beču, da li je nekad nostalgičan I da li je tamo pronašao svoju sreću?
Umesto osmeha, reči ili stiska ruke, stajaće ispred nje, ne ispuštajuci zvuke.
Ni ona neće reći ništa, sve što je htela više ne vredi. Tako razočarana, pitaće se dugo šta je po sredi.
To veče će pojesti mnogo kanola I otići će prvim vozom, čim svane zora.

Jedne hladne zime, mnogo godina kasnije, šetaće se sama uz reku. Prepoznaće njegov lik u nepoznatom čoveku. “Panta rei”- pomisliće I proći, sad mi se sviđaju neke druge oči.
I nikad više neću jesti kanole, nije trebalo da bežim iz škole.

Iz zbirke “Kratke besmislene priče iz nepoznate realnosti” 😀

Na fotografiji su kanoli od filca koje sam pravila po porudžbini.

 

 

Zamisli (želju)

Zamisli da živimo bez telefona
Zamisli da smo visoki do plafona
Zamisli da te ujutru ne bude oni
Zamisli da imaš gde da se skloniš
Kad plafon počne da pada
Kada iščezne poslednja nada
Setiš se dana kad su tvoje cipele ulice tražile
Seti se kako si lako išao bos
Preko stakla, opušaka, kamenja, pakla
Vidi!
Tamo daleko je zelena trava
Tamo neko spokojno spava
Zamisli svoju poslednju šansu
Zamisli da ti si taj neko
Zamisli da si daleko
Kada plafon počne da pada
Kada rodi se poslednja nada
Zamisli da ti je mama ponovo mlada
Da živimo bez telefona
I da više ne moraš sve što se mora

https://www.youtube.com/watch?v=BdF41Ne2cnQ

Screenshot-2018-5-22 Maja Busic(2)